Ante Trumbić je rođen je u splitskom predjelu Lučac 15. svibnja 1864., a umro u Zagrebu na današnji dan 1938. Prvobitno je bio pravaš koji je htio ujediniti sve hrvatske zemlje pod austrijskom krunom. Zatim je u bio u idealističkoj jugoslavenskoj fazi u teškim okolnostima I. svjetskog rata i gubitka rata velike europske države čiji su dio bili Hrvati. Na kraju, nakon što je uvidio nasilje i licemjerje života u istoj državi sa dominirajućim Srbima, opet se vratio integralnom hrvatstvu i ideji hrvatske državnosti.
Zastupao je pravaške ideje još od zagrebačkih studentskih dana, pa je u tom smislu javno djelovao kao tajnik trogirske općine (1886.-1888.), sudski pripravnik i odvjetnik (1894.) u Splitu. Trumbić je bio zastupnik u Dalmatinskom saboru (1895.–1914.) i Carevinskome vijeću (1897.). Na njegovu inicijativu, hrvatski zastupnici objavili su deklaraciju kojom se osporavao dotadašnji državnopravni položaj Dalmacije u austrijskom dijelu Monarhije. Radi jačanja političkog saveza pravaša i narodnjaka, sudjelovao je 1900. u osnivanju te bio predsjednik Hrvatskoga političkoga društva za Dalmaciju. Zajedno s Franom Supilom pokrenuo je 1903. godine politiku »novoga kursa« s idejom ujedinjenja hrvatskih zemalja te suradnje svih naroda ugroženih germanizacijom.
Od 1905. do 1907. bio je izabran za gradonačelnika Splita. Godine 1905. potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku, kojoj je bio potpredsjednik te napisao stranački program. Politika »novoga kursa« značila je približavanje Ugarskoj u korist zajedničke protubečke politike s boljim izgledima za samoodređenje i ujedinjenje hrvatskih zemalja. Taj program podloga je Riječke rezolucije, koju je Trumbić i predložio na sastanku glavnine hrvatskih oporbenih stranaka (2. i 3. listopada 1905.).
Nakon krize oko aneksije BiH (1908.–1909.) i balkanskih ratova (1912.–1913.) zagovarao je ujedinjenje Južnih Slavena izvan Austro-Ugarske Monarhije. Prihvativši ideju hrvatsko-srpskoga »narodnog jedinstva«, Trumbić sve više računa sa stvaranjem zajedničke jugoslavenske države. Nakon sarajevskog atentata, a po prethodnom dogovoru s oporbenim prvacima, prelazi u Italiju, gdje s Franom Supilom i Ivanom Meštrovićem pokušava spriječiti saveznička pogađanja s Italijom na račun hrvatskih i slovenskih teritorija. Unatoč znakovima srbijanske ekskluzivnosti, Trumbić je nakon susreta s predstavnicima domovinskih stranaka i Srbije, pa i razgovora s Nikolom Pašićem u Nišu (travanj 1915.), ustrajao na formiranju Jugoslavenskog odbora, koji je pokrenut potkraj svibnja 1915. u Parizu s Trumbićem na čelu. U početku su u tome odboru prevladavale razmirice između Trumbića i Supila, koji je nasuprot Trumbiću zahtijevao srbijanska jamstva kao preduvjet za zajedničku državu. Trumbić je zatim, od 1915. do 1918. bio predsjednik Jugoslavenskoga odbora u Londonu te je nastojao kod sila Antante i srpske vlade postići priznanje Odbora kao zastupnika interesa južnoslavenskih naroda Monarhije i jugoslavenskih dragovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih postrojbi.
Nakon rata postaje ministar vanjskih poslova Kraljevstva SHS (1920.), a nakon Rapalskoga ugovora podnosi ostavku (1921.). Zastupao je federalizam i nacionalnu ravnopravnost. Osnovao je Hrvatsku federalističku stranku, a 1928. pridružio se Hrvatskoj seljačkoj stranci. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija.
Sam je bio vrlo razočaran što je bio dio projekta stvaranja Jugoslavije i do kraja života živio je vjeran ideji integralnog hrvatstva i hrvatske državnosti.
Umro je u Zagrebu 17. studenog 1938., a posljednji je uglednik sahranjen u „splitskom panteonu“ u crkvi sv. Frane.
Narod.hr
