nekako
pred zimu
taman iza ponoći
i pred kišu
(ko i obično)
provrti mi u koljenim
ustajem
i piljim prema cimu
gore ulične svjetiljke
ja nečujno hodam
u jednoj mi ruci
zabodena braunila
u drugoj stalak s bocom
i gledam
kako polako pada
k e m o
kap po kap
u sebi
recitiram
pjevam
smijem se
i ne obazirem na boleščinu
u tom
zakukurikaše i pjetli
svukud posvjetli
svijet ustaje
i nestaje kud koji
po meni
danas se i moji nadaju meni
napuštam hotel
NEĆEMO TI JOŠ DUGO
čistoća i osoblje za pet
i domalo
vraćam im se
i jopet i jopet i jopet i jopet
i brez ustezanja
pripravan sam
i do Boga se propet
a nadam se
i prizdravljenju
Jozo Jakiša, 13. studenog 2019.
