Velika subota predstavlja spomen na Kristov počinak u grobu. Nema mise niti pričešćivanja. Oltar ostaje i dalje nepokriven. Navečer, nije točno određeno vrijeme, ali ne bi trebalo započinjati prije 21 sata, niti završiti nakon 6 sati u nedjelju, se slavi Vazmeno bdijenje. Vazmeno bdijenje je spomen na Kristovo osloboditeljsko djelo, spomen na Kristovu muku i smrt, te njegovo uskrsnuće, po kojima smo i mi vjernici spašeni.
Vazmeno bdijenje započinje paljenjem i blagoslovom “ognja bdijenja”, odnosno vatre koja se naloži u blizini crkve, i pripravom uskrsne svijeće, odnosno velike svijeće na kojoj su urezana grčka slova alfa i omega, kao znak da je Krist početak i svršetak svega, te tekuća godina. Zatim svećenik pali uskrsnu svijeću od ognja bdijenja, te s njom ulazi u crkvu. Dok ulazi, tri puta pjeva, svaki put višim glasom: Svjetlo Kristovo!, na što vjernici odgovaraju: Bogu hvala! Pri tome pale svoje svijeće od uskrsne.
Nakon toga slijedi hvalospjev svijeći, tzv. Exultet, koji započinje: Ovo je noć… Potom se čitaju biblijska čitanja. Najprije se čitaju tekstovi iz Starog zavjeta, kojih može biti sedam, a nakon svakog se pjeva ili čita psalam, te svećenik moli kratku molitvu. Ipak, broj se tih čitanja može smanjiti na tri, s tim da se izvještaj o oslobođenju iz Egipta ne smije izostaviti. Nakon posljednjeg starozavjetnog čitanja svećenik zapjeva Slava Bogu na visini…, a potom se čita poslanica, pjeva ponovno Aleluja, te slijedi evanđelje.
Ponovno se počinju svirati orgulje, pale se svijeće na oltaru, te zvone sva zvona. Nastupa, dakle, radost jer je Krist uskrsnuo, pobijedio smrt. Slavi se i danja misa na Uskrs.
Takva bogata liturgija želi pokazati značenje Kristova vazmenog otajstva (tj. muke, smrti i uskrsnuća), po kojem smo otkupljeni. No kod nas se na Uskrs daleko više pridaje vrijednost običnom poganskom, nekršćanskom folkloru: “uskršnjim” jajima, pilićima, zečevima i sl., nego tajni našega spasenja.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesova – vuzmenki. U mnogim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremenim upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću – i zatim naslagana drva.
direktno.hr
